Depeche Mode zaista su metuzalemi. Prvi, pomalo naivni album «Speak And Spell» izašao je davne 1981. godine, definitivno pod utjecajem tada aktualnog «Novog Romantizma» čiji su najpoznatiji pripadnici Duran Duran. Nakon toga izlaze im još dva niš posebno albuma «A Broken Frame» i «Construction Time Again» a k sebi dolaze 1984. objavljivanjem «Some Great Reward» na kojem se nalazi primjerice «Master And Servant» i «People Are People» te 1986. kada izlazi «Black Celebration» gdje se počinje primjećivati da su ipak slušali Einsturzende Neubauten jer ipak, Duran Duran baš i nema puno veze s njima. Electro-synth-industrial pop kojim se bave sredinom osamdesetih kulminirao je izlascima solidnog «Music For The Mases» i velikom turnejom te koncertnim albumom «101 live» na kojem je zaista presjek njihove dotadašnje karijere. No, na svjetsku slavu trebali su još malo pričekati. Heroinska ovisnost Dave Gahana je na vrhuncu ali paralelno s tim, pomalo paradoksalno, ide i kreativna turbo zrelost jer izdaju svoj najbolji album. Riječ je o «Violatoru». Kaotičan «Personal Jesus», dramatična «Enjoy The Silence» i izvrsna «Policy Of Truth» zauzeli su globalni radijski prostor, a to su samo tri stvari na albumu koji kompletno zaokuplja pažnju. Između «Violatora» i «Songs Of Faith And Devotion» koji izlazi dvije godine kasnije (1993.) dogodila se Nirvana i u skladu s tim dobili smo najrokerskiji i najgitarskiji album. Unatoč tome «Songs Of Faith And Devotion» nije zašao u slijepu ulicu i spada u sam vrh opusa benda. Sjajne «I Feel You, Walking In My Shoes i In Your Room» dokazuju da ekipa živi i stvara u skladu s vremenom. Slijedi četverogodišnja pauza u kojoj se poput ranije Nirvane, u ovom slučaju dogodio trip hop. Tricky, Massive Attack, Portishead...utječu na «Ultra» album koji ne nadmašuje prethodna dva uratka ali ipak isporučuje nekoliko hitova («It's No Good, Barrel Of A Gun, Useless»). I što se onda desilo? Ništa. Ekipa se skinula s heroina, postalo im dosadno i počeli su radit dosadnu glazbu. Recikliranje samog sebe nikad nije palilo, nije kod U2-a, s kojim smo raskrstili nakon «Pop» albuma, neće ni kod njih. Jer budućnost i poanta pop glazbe je da pali neke nove klince, da tinejdžerke vrište, da neki novi likovi uzmu gitaru, trubu, računalo u ruke a ne da sada već sredovječne dame i gospoda tiho doma slušaju novi album nekakvog nevažnog, olinjalog i kao kila soli uzbudljivog benda koji se zove Depeche Mode, ili kako god...

http://www.depechemode.com/