Soundgarden was an American rock band formed in Seattle, Washington in 1984 by lead singer and drummer Chris Cornell, lead guitarist Kim Thayil, and bassist Hiro Yamamoto. Matt Cameron became the band's permanent drummer in 1986 while bassist Ben Shepherd became a permanent replacement for Yamamoto in 1990.

Soundgarden was one of the key bands in the creation of grunge, a style of alternative rock that developed in Seattle and was based around the band's record label Sub Pop. Soundgarden was the first grunge band to sign to a major label, though the band did not achieve commercial success until Seattle contemporaries Nirvana and Pearl Jam popularized grunge in the early 1990s.

Soundgarden achieved its biggest success with the 1994 album, Superunknown, which debuted at number one on the Billboard charts and yielded the Grammy Award–winning singles "Black Hole Sun" and "Spoonman". In 1997, the band broke up due to internal strife over its creative direction. Soundgarden has sold eight million records in the U.S.,[1] and an estimated twenty million albums worldwide

Soundgarden was a pioneer of the grunge music genre, which mixed elements of punk rock and heavy metal into a dirty, aggressive sound. Soundgarden's sound during the early years of the Seattle grunge scene has been described as consisting of "gnarled neo-Zeppelinisms."[59] The influence of Led Zeppelin was evident, with Q magazine noting that Soundgarden were "in thrall to '70s rock, but contemptuous of the genre's overt sexism and machismo."[60] Sub Pop viewed the band as having an angle that featured "a hunky lead singer and fused Led Zeppelin and the Butthole Surfers."[61] The Butthole Surfers' mix of punk, heavy metal and noise rock was a major influence on the early work of Soundgarden.[61] Soundgarden and other early grunge bands were also influenced by British post-punk bands such as Gang of Four and Bauhaus, which were popular in the early 1980s Seattle scene.[62] Soundgarden broadened its musical range with its later releases. By 1994’s Superunknown, the band began to incorporate more pop and psychedelic influences into its music.[63] As a member of Soundgarden, Cornell became known for his wide vocal range and his dark, existentialist lyrics.

Soundgarden would often utilize alternative tunings and odd time signatures in its songs. Many Soundgarden songs were performed in drop D tuning, including "Jesus Christ Pose", "Outshined", "Spoonman", and "Black Hole Sun". The E strings of the instruments were at times tuned lower, such as on "Rusty Cage", where the bottom E string is tuned all the way down to B.[64] Some songs use more unorthodox tunings: "My Wave" and "The Day I Tried to Live" are both in a E-E-B-B-B-E tuning.[65] Soundgarden's use of odd-meter time signatures was varied as well; while such songs as "Jesus Christ Pose" are in typical 4/4 time, "Outshined" is in 7/4, "My Wave" uses 5/4, "Fell on Black Days" is in 6/4, "Never the Machine Forever" uses 9/8, "Rusty Cage" uses 4/4 in its chorus and a repeated pattern of 6/4, 2/4, and 5/4 in its coda, and "Spoonman" alternates between 7/4 and 4/4 sections. Thayil has said that Soundgarden usually did not consider the time signature of a song until after the band had written it, and said that the use of odd meters was "a total accident

http://en.wikipedia.org/wiki/Soundgarden
http://www.myspace.com/soundedenmusic

Službeno je - Soundgarden se vraća!

Lijepa novogodišnja čestitka stigla je svima koji su u svojoj glazbenoj prošlosti uživali u hitovima Soundgardena. Ono što su mnogi već napravili, a o čemu se sramežljivo šuškalo za Chris Cornella i društvo, dogodilo se - reunion! Na službenoj stranici karizmatičnog pjevača pojavila se poruka '12 godišnja pauza je gotovo i vrijeme je za povratak u školske klupe. Učlanite se. Vitezovi Soundtablea ponovno jašu' i sve usmjerila na stranicu koja je sve potvrdila - www.soundgardenworld.com.



Iako su u nedavnim intervjuima spominjali samo mogućnost izdavanja nekakvog box-seta i kolekcije rariteta, očito je da se sprema nešto puno veće i konkretnije. Tko zna, možda će fanovi napokon dobiti utjehu za urban-pop s kojim ih je Cornell sve (neugodno) iznenadio.

muzika.hr

šta je najveća fora, vjerujem da se ne vraćaju zbog love, jer je i Audioslave bio sasvim profitabilan projekt za Cornella, tako da možda i bude nešto od toga...skroz sam nostalgičan jer je "Superunknown" jedan od meni najdražih albuma ikad, a Soundgarden skroz dragi bend

Polako kreće zagrijavanje za ljetne festivale i bombastični povratak Soundgardena na scenu. Kako bi opet osjetili kako im je zajedno na stageu, Soundgarden su u Seattleu održali polu-tajni koncert pod imenom Nudedragons (anagram od Soundgarden) i pokazali kako su još uvijek u formi. Koncert je bio zatvorenog tipa i strogo je bilo zabranjeno unositi fotoaparate ili bilo kakve snimajuće naprave. No, ono što je ostalo u pamćenju prisutnih je popis pjesama s koncerta.

Slična set-lista može se očekivati i u budućnosti:

01. Spoonman
02. Gun
03. Searching With My Good Eye Closed
04. Rusty Cage
05. Beyond The Wheel
06. Flower
07. Ugly Truth
08. Fell On Black Days
09. Hunted Down
10. Nothing To Say
11. Loud Love
12. Blow Up The Outside World
13. Pretty Noose
14. Outshined
15. Slaves And Bulldozers
-bis-
16. Get On The Snake
17. Big Dumb Sex
18. Waiting For The Sun (The Doors cover)



muzika.hr

SOUNDGARDEN: Telephantasm (A&M, 2010)

Ponovno okupljanje Soundgarden bilo je samo pitanje vremena jer su sva četvorica živi i zdravi, te su nakon razlaza 1997. radili svašta, a najviše toga što im nikako ne ide u prilog sjajne grungerske karijere.

Da se razbije vrijeme u očekivanju povratničkog albuma, objavljena je dvostruka kompilacija sa uredno poredanim pjesmama koje prate kronološki razvoj banda od onog čistog garažnog undergrounda do velike svjetske slave. Ne treba niti spominjati da su albumi "Badmotorfinger" (1991) i "Superunknown" (1994) vjerojatno mnogima best of klasici grungea, pa je tako s njih ovdje uvršteno 10 hitova od kojih je "Room a thousand years wide" u singl verziji sa odličnim završnim fragmentima solo duhača koji se ne pojavljuju na albumu, dok je jedan od njihovih najopakijih brojeva "Jesus Christ pose" u koncertnoj verziji gdje do punog izražaja dolazi bubnjar Matt Cameron i nevjerojatna eksperimentalna de-kompozicijska završna struktura u kojoj se čitav band razvali do daske u psihodeliju, egzibicije i ekspresije.

Njihovi prvi radovi iz 80-ih doimaju se danas vrlo sirovo i neuravnoteženo jer tada niti sami nisu bio na čisto da li žele biti metal, rock ili punk band. Kim Thayil je volio pretendirati zvrzlane gitarističke metal/ fusion jazz-rock dionice i riffove, bubnjar Matt Cameron je obožavao trome ritmove Black Sabbath i velikih underground tragičara Flipper, Ben Shepherd je pak bio naklonjen funku i alternativnom rocku, a Chris Cornell je sve to pokušavao objediniti sa punkom i hard rockom tako da je vrlo brzo osim gitarističkih riffova usavršio vokal kojim se posve nametnuo kao jedini pravi i dostojni nasljednik Robert Planta. Iz tog perioda ovdje je odabrano 8 brojeva od kojih su "Hunted down" (1987) i "Hands all over" (1990, UK no.82) bili njihovi prvi singlovi, a originalne skladbe, punk mješavina rocka i noise-jazza "All your lies" (1986) i funk hard-rock "Fopp" (1988) su malo znani radovi iz onog ranog perioda kada su objavljivali prvotno za C/Z, a potom kratkotrajno za Sub Pop odakle su gotovo preko noći skočili pod okrilje A&M i postali planetarne zvijezde. Dakako, kako god izvrtali njihov kasniji uspjeh, u ovoj prvoj fazi karijere Soundgarden je bio gotovo eksperimentalan band koji je uz vrlo mnogo stilskih različitosti (rani doom-metal, thrash, alternativni rock, funk, hard-rock, noise...) tehnicirao sa vještim inovacijama koje su im se obilato isplatile. Premda im je za današnje standarde zvuk bio ispodprosječan, produkcijski reduciran u prljavštini i mnogim tehničkim propustima, njihov stil iz tog perioda je još dan danas zanimljiv i gotovo ništa nije izgubio na svojoj svježini i originalnosti.

Sve ono što je došlo 1991. sa albumom "Badmotorfinger" je samo bila potvrda velike kompozitorske snage, a danas gotovo smiješno zvuči podatak da je album dosegao 'bijedni' no.39 istovremeno u Americi i Britaniji. No, kada je 1994. objavljen "Superunknown", veliki uspjeh za koji je najzaslužniji MTV nije izostao; album je osvojio američki no.1 i britanski no.4, a singl "Black hole sun" (USA no.24, UK no.12) je postao planetarni hit kojeg su čak vrtjele i najkomercijalnije radio stanice u paketu zajedno sa hip-hop, techno i dance-pop pjesmuljcima. Jedina je šteta što se na ovoj kompilaciji nije pronašla jedna od iskonskih dark himni grungea - "The day I tried to live" (UK no.42). Sa posljednjeg albuma "Down On The Upside" (1996, USA no.2, UK no.7) uvrštene su samo 4 kompozicije jer je i njima, ako ne tada, onda sada s današnjeg aspekta sasvim jasno da im se karijera mogla pretvoriti u reinkarnaciju Led Zeppelin koji su se nakon one uspješne kreativne hard-rock/metal faze pretvorili u band koji niti sam više nije znao šta bi sam sa sobom. Uostalom, oni poluproizvodi od Cornellovih krivudavih solo albuma i frakcije Audioslave dovoljan su prikaz neinventivnosti i pomanjkanja autorskog potencijala ako ne računamo kratkotrajni Thayilov izlet u suradnju sa Sun O))) 2006. na albumu "Altar", te mnoge Cameronove kolaboracije i gostovanja kod Pearl Jam, The Smashing Pumpkins, The Walkabouts, The Prodigy...

Kompilacija na žalost ne sadrži niti jednu novu kompoziciju s kojom bi se moglo barem djelomično pretpostaviti u kojem smjeru će krenuti povratnički album. Završna skladba "Black rain" koju vjerojatno mnogi nikada prije nisu čuli, po prvi puta je zvanično objavljena 2010. kao singl (USA no.96, UK no.109), no ona je ustvari 'otpadak' iz vremena kada se snimao "Badmotorfinger" album. Pjesma nikada nije definitivno bila studijski dovršena, no zato se znala naći na repertoaru njihovih koncerata i u nekoliko navrata se mogla pronaći na piratskim live snimcima koji su zatrpali tržište nakon razlaza 1997. Ako će ovako zvučati novi Soundgarden, onda nema nikakve strepnje za mogućim promašajem.

Naslovi: CD1 1.All your lies, 2.Hunted down, 3.Fopp, 4.Beyond the wheel, 5.Flower (BBC session), 6.Hands all over, 7.Big dumb sex, 8.Get on the snake (live), 9.Room a thousand years wide, 10.Rusty cage, 11.Outshined, 12.Slaves and bulldozers

CD 2 1.Jesus Christ pose (live), 2.Birth ritual, 3.My wave, 4.Superunknown, 5.Spoonman, 6.Black hole sun, 7.Feel on black days, 8.Burden in my hand, 9.Dusty, 10.Pretty noose (live on SNL), 11.Blow up the outside world (MTV live n'loud), 12.Black rain, 13.The telephantasm

terapija.net

da bar dođu u zg održat koncert i pol

SOUNDGARDEN: King Animal (Seven Four Entertainment/ Republic Records/ Mercury/Universal, 2012)

Jedan od zasigurno najiščekivanijih povratničkih albuma u posljednjih nekoliko sezona pripreman je brižljivo i strateški proniciljivo godinu i pol sa željom da ne bude još samo jedan uobičajeni labuđi pjev prije mogućeg odlaska u mirovinu. Svoj posljednji studijski rad "Down On The Upside" (USA no.2, UK no.7) objavili su 1996., godinu kasnije su se razišli po različitim manje-više uspješnim projektima i bendovima, te su se ponovno okupili 2010. u nepromijenjenoj postavi. Sa ovako velikim odmakom od punih 16 godina zajedničkog studijskog posla nikako se nakon prvih preslušavanja albuma ne može steći dojam one uobičajene prosječnosti, manjkavosti ili razočarenja koje u principu prati gotovo svaki reunion velikog benda. Primjerice Deep Purple (1984), Jane's Addiction, Guns'n'Roses, The Doors, Alice In Chains, Queen...

Soundgarden su s jedne strane prišli zadatku svjesno manipulirajući s trenutnim mogućnostima vlastitih resursa. Prvo su za svoju staru etiketu A&M objavili odličnu kompilaciju "Telephantasm" (2010, USA no.24, UK no.83), potom prilično neuvjerljiv živi zapis "Live on I-5" (2011, USA no.47, UK no.130), a onda i kompletan box-set "Classic Album Selection" (na kome jedino nema debi albuma), te su u proljeće 2012. raskinuli ugovor i prešli na novi nivo distribucije preko Seven Four Entertainment (digital internet) i Republic Records (fizička izdanja). Naizgled se čini da napuštanje A&M može biti i veliki 'zez' s velikim 'Z', no dok se pogleda da Republic Records već godinama ostvaruje milijunske tiraže svojih štićenika i europskih distributera (Alter Bridge, Hinder, Volbeat, Godsmack, Enrique Iglesias, Lil Wayne, Kelly Rowland, Amy Winehouse, Taylor Swift, The Band Perry, Gotye, ZZ Top, Florence The Machine, 3 Doors Down, 10 Years...), mogućnost neuspjeha je svedena na minimum. Soundgarden su im u datom trenutku vjerojatno najjače ime u koje vrijedi investirati.
[ ]

Zadatak tako velikog i značajnog benda u ovakvoj prilici nikako nije sažet u onoj mladalačkoj strasti s kojom su nastajali čuveni albumi "Ultramega OK", "Louder Than Love" ili neponovljivi "Badmotorfinger". Prioritet je prije svega bila adekvatna pjesma, a ne eksperiment, istraživanje ili dokazivanje rapidnog kreativnog pomaka. Svjesni da je vrijeme onog žustrog psihodeličnog naboja stare garaže kod njih prošlo, a u ovakvom trenutku i nepotrebno, mnogi fanovi na žalost ovdje neće pronaći ništa slično pjesmama "Jesus Christ pose", "Slaves & bulldozers", "Outshined", "Rusty cage" ili psihodelicima "Searching with my good eye closed", "Room a thousand years wide", "Drowing flies", Holy water" i "Ugly truth". Naprosto, ona faza do 1992. ovdje ne postoji, već samo ona druga, najkomercijalnija koja je ovjekovječena s dva izuzetno uspješna albuma "Superunknown" (1994, USA no.1, UK no.4) i spomenutog "Down On The Upside".

U ljeto 2010. izbačen je singl "Black rain" (USA no.96, UK no.109), a u proljeće 2012. još jedan, "Live to rise" (USA no.110) da se ispipa teren. Bile su to solidne komercijalne pjesme, ova druga je priređena za film "The Avengers" koja je u mahu doživjela 3 milijuna emitiranja na youtube-u (toliko nemaju niti njihovi stari spotovi s izuzetkom himne "Black hole sun"), a bendu su to bili sasvim dovoljni pokazatelji kako još uvijek postoji ciljana publika željna njihove 'klasične' pjesme. Iste se ne nalaze na albumu, ali ima barem 5-6 boljih od njih. Krene li se redom, uvodna "Been away too long" objavljena i kao prvi singl, odmah podsjeti na recimo "My wave" s klasičnim riffovima prošaranim zanimljivim solažama Kim Thayila, te se nastavlja sa njegovim stonerskim melodičnim, ali i zagonetnim gitarskim pletenjem u "Non-state actor" pojačanim i sa pozadinskim psycho efektima, te političkim tekstom o 'mecima i projektilima'.

Da su bili preteča stonera i legendi poput Kyuss i Melvins, dokazuje "By crooked steps" sa repetativnim grungerskim riffovima i psihodeličnim prostranstvima, a koliko su imali Led Zeppelin-ovskog u sebi najbolje je prikazano u "A thousand days before" koja bi Pageu, Plantu i ekipi taman pristajala u epohi sredine 70-ih. Čak ima i određene reference indijske mistifikacije. Senzualna "Blood on the valley floor" je prijeko potreban tromi stoner s doom natruhama, "Bones of birds" (mogući singl) je jedna od ljepših laganica koje su ikada napravili sa prozračnom atmosferom, piano dionicama i dinamičkim aranžmanom koji zamiriše na čuveni "Black hole sun" s iznimnim refrenom 'too weak to survive' ('preslab da preživi'), dok je "Taree" onaj obvezatni dosadnjikaviji dio u mid-tempu koji otprilike vuče nešto od "Feel on black days" sa "Superunknown". Iznenađujuća r'n'r "Attrition" je ubjedljivo najjača, ali istovremeno i šupljikava i najkraća stvar (niti 3 minute), ali kakva god da jeste u kreativnom pogledu, komotno bi je potpisali svi od The Black Crowes, Kings Of Leon do naših Partibrejkersa, Majki, No Rules i Sheitansa. S jednom od rijetkih akustičnih skladbi u karijeri, zloslutnom "Black Saturday", Soundgarden se ponovno vraćaju na Led Zeppelin utjecaje, te sa akustarom nastavljaju u gotovo pop štimu "Halfway there" koji nalikuje na ono što je Chris Cornell radio na solo albumima. Zadnji dio ovog rada sa pjesmama "Worse dream" i "Eyelid's mouth" u čitavoj slici malčice odvedu u previše ispolirane klišeje, no zato su se u njima dobro razigrali, osobito Thayil s gitarskim improvizacijama. Tek u posljednoj "Rowing" su si dozvolili malo oduška eksperimentirajući sa elektronski sampliranim ritmom, mantrajućim refrenom i Zeppelin-skim jam štosom nalik na epohu "Houses Of The Holy".

Ono osnovno je ispoštivano - zadatak dobre pjesme. Sad se dalje može razvijati čitava polemika da je od sve četvorke na uštrb komercijalnih pjesama najviše izgubio bubnjar Matt Cameron koji ne radi nikakve čudesne egzibicije, da album nema 'opasnih', mračnih i na prvi dojam ultimativno velikih pjesama, no ako je bilo bojazni da je Cornellov vokal posustao zbog onog lošeg i neuvjerljivog živog izdanja "Live on I-5" (doduše snimljenog pred sami razlazak koncem 1996), to je demantirao u svakoj pjesmi, u svakom otpjevanom stihu i u čitavom pristupu kojeg je ovdje pokazao. Ponovno je veliki i moćan pjevač u bendu koji na sreću nije zaglibio u iskušenjima laganica, akustike i pop pjesama, već se vratio da nastavi tamo gdje je stao sredinom 90-ih godina. Bend je sistematski ovdje radio pjesmu po pjesmu, uostalom de-luxe izdanje sadrži i 5 demo komada "Worse dreams", "Black Saturday", "By crooked steps", "Bones of birds" i "A thousand days before" koje najbolje pokazuju iz kojih temelja su nastale, te se spram studijskih umnogome razlikuju. Dodano im je mnogo šmeka, produkcijski ih je fino ispeglao i dotjerao Adam Kasper (radio sa Pearl Jam, QOTSA, Mudhoney i dobitnik je Grammy za Foo Fighters album "There Is Nothing Left To Lose" 2001), te sve one na najbolji mogući način pokazuju što je pravi post-grunge koji tek u nekim momentima ima dodirnih točaka s alternativnim i nu-metalom, te hard-rockom.

Dobrodošli nazad u veliku igru!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/11/2012

http://www.terapija.net/mjuzik.asp?id=15354