MONSTER MAGNET: Mastermind (Napalm Records, 2010)
Četiri godine nakon što se predozirao, navodno ljekovima koje je dobio na recept (hahaha) i tri nakon masivnog albuma "4-Way Diablo" kojeg su promovirali i u Ljubljani 14.XI 2008., Dave Wynford se vratio sa osmim studijskim albumom koji frca obnovljenom snagom i energijom. Postava je ostala ista, dakle Wynford (vokal), Ed Mundell i Phil Caivano (gitare), Jim Baglino (bas) i Bob Pantella (bubnjevi), a jedina tehnička promjena je da su koncem 2009. prešli u austrijsku power-metal etiketu Napalm Records ostavivši SPV u kojem su proveli ne baš uspješnih šest godina.
Nema se ovdje šta previše filozofirati, ovo je stoner, najsnažniji i najelementarniji, onakav kakav mora biti gdje je dovoljan samo i jedan riff da razori svojom energijom. 66 minuta (s dvije bonus skladbe) protežiraju vrhunsku formu ovih američkih legendi iz New Jerseya gdje apsolutno ne manjka niti jedna sitnica. Od brzih rokačina i žestokog r'n'r-a, sve do tromijih i ambijentalnih pjesama prožetih psihodelijom i eksperimentima, poput elektronske mini doom simfonije "The titan who cried like a baby" ili "Time machine" gdje su samo u igri 'žice' bez 'palica'. O sjajnom Wynfordovom vokalu ne treba puno raspravljati, bez ikakve sumnje je na visokom pijedestalu najupečatljivijih hard-rock pjevača poput Ian Gillana, Robert Planta i Chris Cornella, te kada zagrmi svojim mačoidnim hrapavcem, vibracijama može komotno, ono što se kaže, srušiti zid.
Prvi dio albuma uglavnom su sve same žestice od kojih ne znaš koja je bolja od koje. Da li uvodni masivni doom "Hallucination bomb" s neizostavnim Black Sabbathovskim elastičnim riffovima i obilatom psihodelijom, klasični stoner "Mastermind" ili prave garažne r'n'r/punk rokačine "Bored with sorcery" i humoreska "100 million miles" u najboljem izdanju The Stooges (mada se ne sjećam da je Iggy ikad ovako moćno i koncentrirano zvučao). A tu je i jedna, pa skoro diskoidna "Perish in fire" sa ritmovima kongi i repetirajućim riffom koji se valja u psihodeličnom krugu. Malčice zasmeta predugačak uvod i minimalističko 'zatjeravanje' u "Dig that hole" od pune dvije minute, ali ništa zato. Kompozicija je odvaljena do jaja. Sve ove pjesme uglavnom završavaju u trijumfalnom krešendu sa slobodnim solažama, a kao iznenađenje nameće se "Gods and punks" u relativno mirnom grooveu koja je izabrana za singl sa posve jednostavnim riffom koji uvelike podjeća na jedan pomalo zaboravljen band, kalifornijski hard-rock The Four Horsemen (sjećate se one kombinacije Haggisa iz The Cult + Zodiac Mindwarp sa Rick Rubinovom produkcijom?).
U drugom dijelu albuma su laganije skladbe koje počinju već spomenutom ambijentalkom "Time machine" s tek jednim doom/stoner komadom "When the planes fall from the sky" koji je izgrađen oko razornog riffa i psycho atmosfere neopisivo nalikujući na Soundgarden u najboljim vremenima. Pjesme "Ghost story", "All outta nozhin'" i "Watch me fade (bonus)" su odsvirane bez ikakve značajnije upotrebe distorzija i zvuče kao spoj klasičnog rocka Neil Younga, R.E.M. i Stonesa. Posljednja "Fuzz pig (bonus)" je prava eksperimentalka gdje su ponovno odfrljili distorzije i pozabavili se najtromijom estetikom bluesa u kojoj je Wynford otkačio s vokalom kao da je najpijanija mula u Mule.
Monster Magnet se vratio nakon svih onih lutanja po metalu, space i hard-rocku ponovno na klasični obrazac gdje su pokazali daleko više spretnosti nego što se moglo očekivati. Pjesme su relativno različite, te mada imaju standardnu šablonu i konstrukciju, s ovakvim frontmenom, moćnom ritam sekcijom i dva sjajna gitarista, sve skupa zvuči bolje od gotovo svih njihovih sljedbenika koji im mogu samo puhati iza leđa s poprilične udaljenosti.
Album je za divno čudo promoviran čak i na MTV (!), pa nije nikakvo čudo da se nakon desetak godina njihovo ime ponovno pojavilo na listi najprodavanijih albuma u Americi gdje su zauzeli no.165.
terapija.net