Citat :

Pod pravim uvjetima skupine mogu biti nevjerojatno inteligentne, a često su pametnije i od najpametnijih pojedinaca u njima. Da bi bile pametne, skupinama ne moraju dominirati izuzetno inteligentni ljudi. Čak i kad većina u skupini nije posebno dobro informirana ili racionalna, ona može stvoriti mudru zajedničku odluku.

To je dobro jer ljudska bića nisu oblikovana da donose savršene odluke. Naprotiv, ljudi su tek “ograničeno racionalni”. Općenito imamo manje informacija negoli bismo željeli. Imamo ograničenu sposobnost predviđanja budućnosti. Većina ljudi ne posjeduje sposobnost ni potrebu donositi sofisticirane procjene i račune o troškovima i koristima. Mi vrlo često donosimo odluku koja se čini dovoljno dobrom, a često dopuštamo da na naš sud utječu i emocije.

Ali unatoč svim ograničenjima, kada naše nesavršene procjene zbrojimo na pravi način, naša kolektivna inteligencija može biti odlična. Zbog te inteligencije mrežna tražilica Google može pregledati milijardu mrežnih stranica i pronaći upravo onu koja daje informaciju koju smo tražili.

Zbog nje se teško obogatiti klađenjem u susretima nogometne lige, ona nam pomaže objasniti zašto je nekoliko stotina amatera bolje predviđalo rezultate političkih izbora od Gallupova istraživanja. Mudrost masa može nam štošta reći o tome zašto funkcionira tržište dionica.

Charles Mackay sigurno bi s prezirom odbacio ideju da masa može znati bilo što. Prema njegovu mišljenju, mase nikada nisu mudre. One nikada nisu bile čak ni razumne. “Oduvijek se dobro kaže da ljudi razmišljaju kao stado”, pisao je Mackay.

Njegov opis kolektivnoga ludila nije neuobičajen. Burzovni mešetar Bernard Baruch jednom je prigodom izrekao slavnu izreku: “Bilo koji pojedinac pristojno je razuman i mudar, ali kao član mase on istoga časa postaje idiot.” Friedrich Nietzsche je pisao: “Ludost je kod pojedinaca iznimka, a u masama je pravilo.” A je li baš tako?

Ako se u budućnosti ljudi budu sjećali ičega o televizijskome kvizu “Tko želi biti milijunaš?”, vjerojatno će to biti panični pozivi natjecatelja prijateljima i rodbini. Ali ono čega se ljudi vjerojatno neće sjećati jest da je “Tko želi biti milijunaš?” svaki tjedan skupnu inteligenciju suprotstavljao pojedinačnoj i da je svaki tjedan skupna inteligencija pobijedila. Glavni trik kviza, kao što je poznato, sastoji se u tome da natjecatelj, ako ne zna odgovoriti na pitanje, može birati tri oblika pomoći: pola-pola, zovi i pitaj publiku.

Sve što smo ikada znali o inteligenciji upućuje na zaključak da će nam pametan čovjek kojega smo odabrali ponuditi najbolju pomoć. Zapravo, “stručnjaci” postižu dobre rezultate i nude točne odgovore u 65 posto slučajeva. No nasumice odabrana gomila ljudi koja radnim danom u rano poslijepodne nema važnijeg posla nego sjediti u TV studiju, pravi odgovor nudi u 91 posto slučajeva.

Razmislimo, naime, što bi se dogodilo kada bismo zamolili stotinu ljudi da trče utrku na sto metara i potom izračunali prosjek njihova vremena. Prosječno vrijeme neće biti bolje od vremena najboljeg trkača. Bit će lošije. Bit će to, jednostavno, prosječno vrijeme, vrijeme jednog mediokriteta.

Ali ako zapitamo stotinu ljudi da odgovore na pitanje ili riješe problem, prosječan će odgovor često biti barem tako dobar kao odgovor najpametnijega člana. U većini stvari, prosjek predstavlja mediokritet. Ali kod odlučivanja, to često znači izvrsnost. Mogli bismo reći: čini se da smo programirani biti kolektivno pametni.

hm...izgleda da demokracija ipak ima smisla...