idem!
Nakon boravka u lokalnim bendovima oko grada Seattlea, 1988. godine Mudhoney su po raspadu kultne grupe Green River, postali nositeljima i pionirima eksplozije američke garažne rock and roll i grunge glazbe. Osim što su ih najprofitabilniji bendovi navodili kao inspiraciju a kolege se scene (Pearl Jam, Alice In Chains, Soundgarden i drugi) obasipali hvalospjevima, bili su ne samo suvremenici već i jedan od najomiljenijih bendova po ukusu Kurta Cobaina.
Mudhoney su već ranim singlovima i debitantskim albumom objavljenim za tamošnju etiketu Sub Pop, ključnu za razumijevanje i razvoj seattleške rock scene, postigli veliki uspjeh, stekli kultno sljedbeništvo i postali predvodnicima velike glazbene eksplozije.
Njihov singl «Touch me I`m Sick» i danas slovi kao jedna od najznačajnijih pjesama te rock and roll ere, rame uz rame sa «Smells Like Teen Spirit» Nirvane, «Would» Alice In Chainsa, «Rusty Cage» Soundgardena ili «Alive» Pearl Jama, dok extended play «Superfuzz Bigmuff» predstavlja malu školu korištenja distorzije i zvuka kojem će dvije godine poslije nadjenuti ime «grunge».
Mudhoney su medijski interes, te superlativne recenzije potvrdili na rasprodanim koncertima, a odjeci nisu bili nikad ispod kategorije «odličnog».
U tom periodu objavljuju debitantski long play «Mudhoney» i jednako hvaljeni nasljednik «Every Good Boy Deserves A Fudge» na kojima su ustoličili karakteristični masivni fuzzirani gitaristički rock and roll zvuk.
Logično slijedeći multimilijunski uspjeh Nirvane i ostalih alter rock suboraca, Mudhoney su 1992. s nezavisne etikete dobili milijunski ugovor i prešli na veliku diskografsku kuću, svjetski relevantnu Reprise, ne bi li kapitalizirali kvalitetu, sjajne rock and roll koncerte. Njihov prvi album za veliku etiketu «Piece Of Cake» rezultirao je kaotičnom i nabrijanom smjesom uvrnutog smisla za humor (tada su ismijavali techno na vrlo pristupačan i efektan način), a Mudhoney su pjesmom «Overblown» bili signifikantnim dijelom obožavanog soundtracka iz filma «Singles» Cameronea Crowea.
Na sljedećim djelima «My Brother The Cow» i «Tomorrow Hit Today» zadržali su čvrstu jezgru unatoč povremenom rasipanju članova nastavljaju svoju garaž rock bitku s naglaskom na heavy blues idiomima. Trajanje i konzistentnost prema sebi samima, svirci ali i najvjernijoj publici dokazuju albumima «Since We`ve Become Translucent» i «Under The Billion Suns» s kojim su se vratili na nezavisnu malu etiketu Sub Pop odakle su i stasali. Ne prestajući svirati Mudhoney daju razloga vjerovati da klasično nabrijani, žestoki a opet korijenski opaki bendovi nisu izumrli. Osobito osjetno na live albumu «Live Mud».
Najbolji dokaz tome je najnoviji album «LUCKY ONES» jedno od najboljih albuma godine izdanja (2008.) koji promoviraju na ovoj turneji, a kojim su, prema pisanju specijaliziranih glazbenih časopisa uhvatili vibru kakvu smo zadnji puta čuli na debitantskom albumu Stoogesa. Tada svi poznavaoci rock and roll iskre znaju o kakvom se remek djelu radi.