Warp pogon, koji je pokretao brod Enterprise i ostale matične letjelice u SF serijalu Zvjezdane staze, jednoga bi dana mogao postati stvarnost, tvrde znanstvenici.

Naime, neki stručnjaci vjeruju da će ljudi u budućnosti za vikend odlaziti na međuzvjezdane izlete brzinama većim od brzine svjetlosti. Jasno je da to neće biti lak zadatak, međutim, možda ne i nemoguća misija.

Znanstvenici koji se bave istraživanjem ovog problema ističu da je trik u tome da se pronađe nova vrsta pogona za letjelice jer ih rakete, prema Einsteinovoj Općoj teoriji relativnosti nikada neće moći dovoljno ubrzati. Prema njoj masa objekta povećava se rapidno s ubrzanjem i postaje neograničena kada on postigne brzinu svjetlosti. Tako energija, potrebna za ubrzavanje letjelica koje se kreću brzinom blizu brzine svjetlosti, postaje gotovo neograničena.

Na sreću, ova teorija i ograničenja koja ona postavlja, odnose se samo na prostorno vremenski kontinuum (trodimenzionalni prostor plus vrijeme u kojem živimo).

Znanstvenici sada vjeruju da se ova zapreka može izbjeći tako da se pokrene dio samog prostorno vremenskog kontinuuma. „Vozilo koje bi se nalazilo u tom mjehuru naizgled se uopće ne bi kretalo“, objašnjava bivši čelnik NASA-inog Breakthrough Propulsion projekta Marc Millis.

To se već dogodilo

Jedan od razloga zašto znanstvenici vjeruju da će ovakva putovanja postati stvarnost jest i činjenica da se ovo kretanje dijela kontinuuma najvjerojatnije već dogodilo nakon Velikog praska. Naime, prema nekim modelima razvoja svemira vremensko prostorni kontinuum širio se brže od brzine svjetlosti neposredno nakon Velikog praska. „Ako je to vrijedilo za Veliki prasak zašto ne bi i za naše svemirske letjelice“, pita Millis.

Prema Općoj teoriji relativnosti svaka masa u svemiru u svojoj okolini iskrivljuje tkanje vremenskog prostornog kontinuuma. Znanstvenici stoga vjeruju kako postoji način da se zasad nepoznatim oblikom energije izazove različito iskrivljenje s dvije različite strane tijela. „Kada bi na neki način uspjeli promijeniti svojstva vremensko prostornog kontinuuma na neravnomjeran način tako da iza letjelice djeluje na jedan način, a ispred nje na drugi, vrijeme – prostor moglo bi tjerati brod prema naprijed“, kaže Millis. Ideju je prvi put 1994. predstavio fizičar Miguel Alcubierre.

Uspjeh u laboratorijima

Neki istraživači tvrde da su njihove studije već pokazale određene znake pomicanja kontinuuma. Jedan od primjera je rotacija super hladnih prstenova u laboratorijima. Znanstvenici su naime otkrili kako se mirujući žiroskopi iznad prstenova ponašaju kao da 'misle' da rotiraju kada se prstenovi ispod njih okreću. Zaključili su kako ultrahladni prstenovi na neki način vuku prostor – vrijeme te da žiroskopi ova zbivanja registriraju kao vlastito okretanje.

Neke druge studije otkrile su kako područje između dvije paralelne površine metala bez naboja ima manju energiju od okolnog. Fizičari su to nazvali negativnom energijom i vjeruju da bi ona mogla poslužiti za pokretanje prostora – vremena. Naime, goleme količine ove energije vjerojatno bi dovoljno zakrivile kontinuum da se postigne putovanje njegovog djelića brzinom većom od brzine svjetlosti.

Neki pak znanstvenici smatraju da bi se za izazivanje efekta warp mogla koristiti misteriozna energija poznata kao tamna energija koje u svemiru ima u izobilju, a koja se smatra odgovornom za ubrzavanje njegove ekspanzije.

jutarnji.hr